Promologo_edited_edited.png
  • Prim. Dr Emir Talirevic

Zadebljanje srčanog mišića – neovisan faktor rizika kod srčanih bolesnika

Updated: Jan 12

Niz oboljenja u medicini može da dovede do pojave hipertrofije srčanog mišića koje praktički predstavlja povećanje njegove mase. Na žalost, jako često puta u kliničkoj praksi je ovaj poremećaj u potpunosti zaboravljen i posvećuje mu se neadekvatna pažnja.


Kada nekome kažete da ima dijagnozu hipertenzije, obično je osnovna briga pacijenta kao i ljekara da dođe do smanjenja vrijednosti pritiska. Ovaj pristup je logičan jer je niz studija dokazalo povezanost između višegodišnje hipertenzije i povećane učestalosti nastanka infarkta miokarda, moždanog udara i iznenadne srčane smrti. Međutim, ono što rijetki razumiju je činjenica da je povišen pritisak samo jedan od parametara ili faktora rizika koji povećavaju mogućnosti nastanka gore pobrojanih komplikacija.


Najčešći od ovih ignorisanih faktora rizika je hipertrofija lijeve komore ili zadebljanje srčanog mišića, najčešće kao posljedica povećanog otpora u perifernoj cirkulaciji, bilo radi hipertenzije ili radi suženja aortalnog ušća. Pri ovim poremećajim srce je primorano izbacivati krv protiv većeg opterećenja te ovaj povećani rad dovodi do povećanja srčane mase. Međutim, povećanje mišićne mase nije ono što karakterizira hipertrofiju lijeve komore. Pojava fibroze ili stvaranja povećanih količina vezivnog tkiva u srčanom mišiću je ono što je odgovorno za niz poremećaja koji će se pojaviti u vidu simptoma kod pacijenta sa hipertrofijom lijeve komore.


Simptomi koje srećemo kod pacijenata variraju od blagih u vidu smanjene tolerancije na napor i gubitka zraka pri aktivnosti (što pacijenti obično objašnjavaju lošom kondicijom) pa do teške slike srčanog popuštanja kao posljedica loše relaksacije srčanog mišića i ogranične mogućnosti primanja krvi.


Dijagnoza hipertrofije lijeve komore se može postaviti na više načina. Najčešće pacijenti snimaju EKG koji je jako neosjetljiva pretraga za ovaj poremećaj i kod velikog procenta, pretraga daje uredan nalaz. Ehokardiografija ili ultrazvuk srca je praktički danas metoda broj jedan u postavljanju dijagnoze hipertrofije ali je mora izvoditi neko iskusan u ovoj proceduri. Problem sa kojim se često susrećem jeste pokušaj postavljanja dijagnoze hipertrofije lijeve komore na osnovu debljine srčanih zidova mjerenih ultrazvučno. Već više godina, ehokardiografska dijagnoza hipertrofije se zasniva na mjerenju srčane mase koja ima različite normalne vrijednosti za muškarce i žene i izražava se po m2 tjelesne površine. Ispitivanja su pokazala da čak 40% pacijenata sa jasnom hipertrofijom lijeve komore po novim kriterijima, neće imati zadebljanje zidova što znači da ljekar koji svoju evaluaciju ovoga poremećaja zasniva na debljini zidova, u 40% slučajeva neće dati ispravan nalaz.


Kada znamo da imamo pacijenta sa hipertrofijom lijeve komore, ista se tretira medikamentozno i prati upravo kroz željeni pad mišićne mase lijeve komore. LIFE studija je pokazala da ukoliko uspijemo terapijom kod pacijenta smanjiti stepen hipertrofije, značajno mu smanjujemo rizik nastanka infarkta miokarda, moždanog udara te mortalitet od bilo kojeg uzroka. I ovo smanjenje rizika je kro studiju bilo neovisno o smanjenju vrijednosti krvnog pritiska.


Hipertrofija lijeve komore je jako bitan parametar koji možemo precizno pratiti kroz vrijeme te prema njemu prilagođavati terapiju kod pacijenata sa srčanim oboljenjima.

15 views

Recent Posts

See All